Ako bi postojali neki rekordi, ova knjiga bi pobedila u kategoriji: najduži period od završenog čitanja do objavljene recenzije. Moram priznati da me je zaista mučilo šta da napišem, a šta da izostavim. Želela sam napisati nešto više od "knjiga je super, morate da je pročitate", ali sam morala paziti da vam ne odam previše informacija, jer želim da je doživite na svoj način, bez prevelikog uticaja onoga što ću vam reći.
Mnogi od vas su pročitali, većina zato što je morala, a ne zato što je želela, "Anu Karenjinu " od Tolstoja. Roman počinje opšte poznatom rečenicom "Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način". Ako bolje razmislite, u toj rečenici je Tolstoj sažeo ceo roman. Možete privesti sate i sate razgovarajući o brojnim detaljima iz knjige, ali na kraju se svodi na ono što prva rečenica poručuje. Kao i u "Ani Karenjini" prva rečenica ovog romana mnogo govori, ako ne i sve.
"Ne, neću se vratiti."
Mučen nostalgijom za Jugoslavijom, Beogradom i Dušanovcem, koja ga u pojedinim trenucima dovodi do ludila, Ljuba započinje svoju ispovest ovom rečenicom.
Ispričana u prvom licu, priča nas vreća u pedesete godine XX veka, u vreme kada nema pravila i zakona i važi samo zakon jačeg. Ljuba priča o odrastanju na Dušanovcu, počecima boksačke karijere, uspesima, muvanju devojaka i svim problemima koji pogađaju njegovu porodicu. Kao i u stvarnom životu, iako želite da se klonite nevolja, nevolje vam dolaze same. Njegov najveći protivnik je lokalni mangup i siledžija - Stole Apaš, njihovi sukobi se protežu kroz čitav roman, vežući se jedan na drugi, praveći lanac i dovodeći do tačke bez povratka.
"Kad su cvetale tikve" je roman o tragediji jedne porodice, koja je nastradala zbog društvenog sistema. Govori o nemogućnosti jednog mladog čoveka da zaustavi događaje koji se kao domine ruše i padaju na njegova leđa, o krvnoj osveti, unutrašnjem sukobu i nepromišljenim potezima čije su posledice nepopravljive. Ovo je priča koja se čita u dahu i nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Iako je ovo njegova ispovest, Ljuba ne traži oproštaj niti razumevanje, ne osuđuje nikoga niti prebacuje krivicu na druge, želi samo da olakša svoju dušu i kaže pravi razlog svog odlaska. Verovatno je to razlog zbog kojeg je nama, čitaocima, teško presuditi. Nakon čitanje ostaje samo neka tupa bol, za jednom porodicom koje više nema i za jednim mladim životom koji je promašen.
Ova knjiga je bila zabranjivana, predstave su bile otkazivane, u vremenu objavljivanja (1968.) bila je nepoželjna. To je možda i jedan od razloga zbog kojeg film nikada nije bio snimljen. U nekom od članaka o Draganu Nikoliću sam pročitala da je postojala uloga koju je jako želeo ali je nikada nije dobio, uloga Ljube Vrapca. Čak, kad bolje razmislim, i nema glumca koji bi bolje odglumio mangupa sa Dušanovca, koji je bio boksačka zvezda i oko kojeg su se lomile devojke. Ne sumnjam da bi i ovu ulogu odglumio kao i sve ostale - savršeno. Nažalost, to nikada nećemo saznati.
Ispričana u prvom licu, priča nas vreća u pedesete godine XX veka, u vreme kada nema pravila i zakona i važi samo zakon jačeg. Ljuba priča o odrastanju na Dušanovcu, počecima boksačke karijere, uspesima, muvanju devojaka i svim problemima koji pogađaju njegovu porodicu. Kao i u stvarnom životu, iako želite da se klonite nevolja, nevolje vam dolaze same. Njegov najveći protivnik je lokalni mangup i siledžija - Stole Apaš, njihovi sukobi se protežu kroz čitav roman, vežući se jedan na drugi, praveći lanac i dovodeći do tačke bez povratka.
"Kad su cvetale tikve" je roman o tragediji jedne porodice, koja je nastradala zbog društvenog sistema. Govori o nemogućnosti jednog mladog čoveka da zaustavi događaje koji se kao domine ruše i padaju na njegova leđa, o krvnoj osveti, unutrašnjem sukobu i nepromišljenim potezima čije su posledice nepopravljive. Ovo je priča koja se čita u dahu i nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Iako je ovo njegova ispovest, Ljuba ne traži oproštaj niti razumevanje, ne osuđuje nikoga niti prebacuje krivicu na druge, želi samo da olakša svoju dušu i kaže pravi razlog svog odlaska. Verovatno je to razlog zbog kojeg je nama, čitaocima, teško presuditi. Nakon čitanje ostaje samo neka tupa bol, za jednom porodicom koje više nema i za jednim mladim životom koji je promašen.
Ova knjiga je bila zabranjivana, predstave su bile otkazivane, u vremenu objavljivanja (1968.) bila je nepoželjna. To je možda i jedan od razloga zbog kojeg film nikada nije bio snimljen. U nekom od članaka o Draganu Nikoliću sam pročitala da je postojala uloga koju je jako želeo ali je nikada nije dobio, uloga Ljube Vrapca. Čak, kad bolje razmislim, i nema glumca koji bi bolje odglumio mangupa sa Dušanovca, koji je bio boksačka zvezda i oko kojeg su se lomile devojke. Ne sumnjam da bi i ovu ulogu odglumio kao i sve ostale - savršeno. Nažalost, to nikada nećemo saznati.
Hvala na čitanju!
Comments
Post a Comment