Pre nego što pređem na ono što se nalazi unutar korica ove knjige, malo bih se zadržala na prednjoj korici i naslovu koji se tu nalazi i koji, na prvi pogled, pomalo odbija čitaoce. Ukoliko se držimo samog naslova, prva pretpostavka je da je ovo neka od istorijskih knjiga u kojima se posmatra razvoj pornografije od najranije istorije i postanka čoveka pa sve do današnjih dana, ili da je ovo neki od romana koji se čitaju krišom, iza zatvorenih vrata. Za sada ću vam reći da ne spada ni u jednu od ovih kategorija, a naiskrenije se nadam se da ćete ovu recenziju pročitati do kraja jer ću pokušati da vam, na svoj način, objasnim zašto je naslov u neku ruku čak i primeren i da trebate samo okrenuti prvu stranicu i početi sa čitanjem kako biste uvideli da je ova knjiga zaista vredna čitanja.
" - Pogreb je sasvim loš kao krajnji ishod nečijih životnih planova, ali je sasvim dobar kao početak romana. "
Roman počinje smrću jednog od članova "ekipe" od koje su ostali samo njih trojica - Stanislav Ivančić, pripovedač, Miki Grabar i Ljubo Brabec. Članovi ekipe bili su i Čedo Kralj, zvani Delon, koji se u ovom trenutku nalazi unutar metalnog kovčega, i Jaromir Kralik, zvani Brambor, čija je poslednja adresa upravo groblje ka kojem sada svi koračaju.
"U biti sve je bilo jednostavno te se dalo usložiti u nekoliko neporecivih činjenica. Čede Kralja više nema, ništa više nije isto, klapa s kojom sam odrastao malo-pomalo se raspala, kao što se promijenio i grad koji sam po nekoj navadi oduvijek održao svojim. Sprovodi nas dakle ne vraćaju nikakvoj metafizici, nego golim fakticitetu, vraćaju nas ilovači. Jedini pouzdan niz jest niz dragih mrtvaca, među koje se nekom neumitnošću preselio i Čedo Kralj, koga smo nakon one večeri, kad smo u provincijskom kinematografu odgledali Rocca i njegovu braću - počeli zvati Delon. Da, sve je bilo jednostavno, ali se s takvom jednostavnošću nije dalo živjeti."
Kao i u stvarnom životu, glavnom junaku i našem pripovedaču - Stanislavu, bio je potreban jedan ovakav događaj koji će ga naterati da pogleda unazad na prethodnih četrdeset godina života i započne svoju priču. Priču o svom životu Stanislav počinje na samom početku, svojim rođenjem davne 1948. godine, u zemlji u kojoj se tek nekoliko godina pre završio rat i u kojem vlada neki novi poredak, u malom mestu nedaleko od Zagreba. Ljubav njegovog oca prema Staljinu i drugim revolucionarnim idejama pomutila je ljubav prema drugarici Ani, sa kojom se venčao 1947. godine. Ali Franjova ljubav prema Staljinu nije u potpunosti splasnula, pa je tako, samo godinu dana kasnije, Franjo poželeo da svog prvenca nazove baš Staljin. Samo puka slučajnost i vesti koje su objavljene tog dana naterale su njegovog oca da promeni mišljenje i ubedi matičara da umesto STAljin u knjigu rođenih upiše STAnislav.
Sam roman je podeljen na osam poglavlja koje oslikavaju osam značajnih perioda u životu svakog čoveka - detinjstvo i prvi razredi osnovne škole, druga polovina osnovne škole, srednja škola, fakultet, period nakon diplomiranja i potraga za prvim poslom, vreme ljubavi i brakova, i zrelo doba koje je u ovom slučaju podeljeno na dva segmenta.
Sa jednom velikom dozom realnosti i blagim podsmehom, s kojim se i mi sami prisećamo minulih vremena, Stanislav dočarava svakodnevne situacije u porodici, među prijateljima, školi, a kasnije i u životu odraslog čoveka. Osim ispovedanja svoje "povijesti", Stanislav se na ovim stranicama osvrće i na sociološku istoriju i sve one promene koje su zadesile društvo u tom periodu - upoznavanje sa filmskom industrijom isključivo u bioskopskim dvoranama, uvođenje prvih televizora u domove, uticaj svetske muzike 60-ih i 70-ih godina koji se preneo i na omladinu tadašnje Jugoslavije, nova moda koja je uključivala dužu frizuru, džins i zvoncare, slušanje popularne muzike isključivo prikupljanjem longplej ploča.
Iako me je ovaj roman nasmejao do suza, on daje prikaz života kakav jeste, ne samo crn ili beo, već sa svim sivim nijansama između. Glavni akteri romana, prijatelji među kojima je i Stanislav, prolaze kroz život osećajući na svojoj koži one sitne ljubavne probleme, prva zaljubljivanja, prvi poslove i poslovne probleme, i na kraju krajeva, život koji nije ispao onakav kakvom su se nadali. Ali, uprkos svemu što im se dešavalo u životu, oni su nalazili podršku jedni u drugima i ostajali prijatelji bez obzira na prepreke koje su im se nalazile na putu zvan Život.
Čitanje ovog romana vratilo me je u moju prošlost, nateralo da ponovo premotam svoj film i prisetim se perioda detinjstva, školskih dana i odrastanja, fakulteta i stajanja na noge. Pronašla sam se u mnogim situacijama, a ne sumnjam da će i mnogi od vas, jer ovaj roman, ili neki njegovi delovi, predstavlja biografiju svih nas. Ali, ono što bih posebno izdvojila jeste da sada malo bolje razumem period u kojem su odrastali moji roditelji i sve one priče koje su mi i sami pričali. I dalje mi je neverovatno, iz ove perspektive kada je sve na dohvat ruke, odrastati u periodu kada su televizori bili crno-beli sa malim brojem kanala i bez daljinskog upravljača, kada su se vesti saznavale slušanjem radija, a novosti iz inostranstva bile dostupe onda kada se neko vrati odnekud.
Pre nego što ovu recenziju privedem kraju, pokušala bih da uradim ono što je Tribuson uradio u samom romanu, a to je da napravim puni krug u mojoj priči i vratim se na početak. Tribuson je svoj roman počeo u 1988. godini, zatim se vratio u 1948. i polako ponovo došao u godinu sa početka romana. Recenziju sam započela osvrtom na naslov dela i sada kad sam skoro došla do samog kraja potrebno je da se vratim na početak jer je ostalo da vam pojasnim razlog zbog kojeg smatram da je naziv romana odličan i da zaista prikazuje ono o čemu roman govori.
Povijest pornografije je naziv jednog dela koje se pominje u ovom romanu - fascikle sa tristotinak stranica koje je Miki Grabar ostavio Stanislavu pre odlaska u Ameriku, u kojem se bavio istorijom pornografije u periodu od 1948. do 1988. godine i to je najverovatnije i razlog zbog kojeg se ova knjiga tako zove, ali ja imam jednu drugu teoriju koju bih ovde želela da iznesem. Pornografija je nešto o čemu se ne govori javno, ali smo svi mi upoznati sa tim terminom i znamo na šta se odnosi. Međutim, koliko god da se sve to stavlja pod tepih, ograničava na 18+ i kasne sate kada većina ljudi spava, mi smo pornografijom, ili nekim njenim vidom okruženi od samog rođenja (nadam se da ste svi vi do sada shvatili da decu ne donose rode). Odrastanje svakog čoveka karakteriše upoznavanje sebe, svojeg tela, prvi poljupci i dodiri, prvo sve. Govoreći o svojem životu, životu najbližih i prijatelja, Stanislav govori i o tom delu života - zaljubljivanju, poljupcima, gledanju filmova za odrasle sa prijateljima, seksualnom sazrevanju. I ma koliko je pornografija reč koju ne smemo spominjati ispred dece (da slučajno ne čuju), ne zaboravite da ukoliko ne bi bilo onoga čiji smo naziv preuzeli od Engleza ta deca ne bi ni postojala. Ukratko, biografija svih nas je kratka istorija pornografije, pa zato smatram da je naslov romana, u kojem se govori o odrastanju sa svime što to odrastanje čini, sasvim prikladan.
Za kraj, sa vama želim podeliti odlomke iz ove divne knjige, koji će vas, nadam se, naterati da što pre odete do najbliže biblioteke i uzmete svoj primerak.
" - Možeš nositi dugu kosu, ali ne dužu od pet centimetara.
- To je kao da si mi rekao da se mogu najesti, ali da ne smijem pojesti više od dva zalogaja - odbrusio sam.
- Boga ti bezobraznog! Opet me učiš pameti - razljutio se stari i tresnuo novinama o stol.
- Šta je, šta se svađate? - ušla je u sobu majka, ponovo zabrinuta.
- Ovaj bezobraznik - pokazao je Franjo na mene - tvrdi da mu ne dajemo dovoljno jesti! Dva zalogaja! Dat ću ti ja dva zalogaja!
Prije no što sam uspio objasniti, majka me odvela u kuhinju, posjela za stol i blago rekla:
- Tata je nervozan. hajde, reci što bi jeo?
- Ali, mama, svađali smo se zbog duge kose...
- Bi li sarmice? Ostale su još dvije od ručka.
- Ali, mama, kažem ti da...
- Dobro, dobro, znam da želiš smršaviti, ali nešto moraš jesti. Evo nešto lagano! Ispeći ću ti jaje sa špekom.
- Mama, nije u tome stvar...
- Ili kruh s paštetom?
- Njega samo šopate - zajamrala je Zvjezdana, koja se upravo pojavila na vratima kuhinje - a ja gladujem!
- Uopće nije stvar u jelu! - viknuo sam.
- Zaboravimo sve sitne nesporazume - svečano će otac, stojeći iza Zvjezdane. - zaboravimo sve jer sam i sam gladan. Ana, bogamu, mogla bi malo rasteretiti gredu na tavanu i skuhati one domaće kobasice."
"S početka sam u televizoru gledao neku vrstu mistične i zavodljive elektronske kištre, nejasne društvene funkcije, da bih mnogo godina kasnije shvatio da je televizijski program zapravo penetracija onog groznog filmskog žurnala u domove ljudi. Filmski žurnal, ili takozvana "predigra", koji su ti vrtjeli baš kad si nakon tri sata užasnog čekanja dobio kartu za Posljednjeg iz plemena Komača, imao je osobitu strukturu. Prvo je išao izvještaj s neke sjednice, gdje su usvojene neke nerazumljive, ali vrlo pozitivne stvari. Zatim se u kratkom filažu pokazao posjet druga Tita i jugoslovenske delegacije nekim stranim zemljama, što bi odmah bilo nadopunjeno izvještajem o tome kako je neka velika fabrika nasmijanih radnika ostvarila velike uspjehe i potukla sve proizvodne rekorde. Nakon toga išao bi sportski uspjeh, ako ga je bilo pri ruci. Recimo, kako smo zabili četiri gola Bugarima, a oni nama jedva tri. I na kraju ("Zucker kommt zu letzt") vijest o tome kako je lavica u nekom našem zoološkom vrtu donijela na svijet zdravo mladunče, kome su brižni čuvari dali ime Milentije ili slično. To da su mu čuvari dali ime imalo je svrhu da se pokaže kako o tim stvarima odlučuju radnici, a ne tamo neke uprave. E sad, kako j nesvjesna raja počela izbjegavati filmske žurnale, pušeći radije u foajeu kinematografa, vlast je smislila televizor i ugurala ga u domove, jer je glavni dio TV programa imao navlas istu strukturu."
Sa jednom velikom dozom realnosti i blagim podsmehom, s kojim se i mi sami prisećamo minulih vremena, Stanislav dočarava svakodnevne situacije u porodici, među prijateljima, školi, a kasnije i u životu odraslog čoveka. Osim ispovedanja svoje "povijesti", Stanislav se na ovim stranicama osvrće i na sociološku istoriju i sve one promene koje su zadesile društvo u tom periodu - upoznavanje sa filmskom industrijom isključivo u bioskopskim dvoranama, uvođenje prvih televizora u domove, uticaj svetske muzike 60-ih i 70-ih godina koji se preneo i na omladinu tadašnje Jugoslavije, nova moda koja je uključivala dužu frizuru, džins i zvoncare, slušanje popularne muzike isključivo prikupljanjem longplej ploča.
Iako me je ovaj roman nasmejao do suza, on daje prikaz života kakav jeste, ne samo crn ili beo, već sa svim sivim nijansama između. Glavni akteri romana, prijatelji među kojima je i Stanislav, prolaze kroz život osećajući na svojoj koži one sitne ljubavne probleme, prva zaljubljivanja, prvi poslove i poslovne probleme, i na kraju krajeva, život koji nije ispao onakav kakvom su se nadali. Ali, uprkos svemu što im se dešavalo u životu, oni su nalazili podršku jedni u drugima i ostajali prijatelji bez obzira na prepreke koje su im se nalazile na putu zvan Život.
Čitanje ovog romana vratilo me je u moju prošlost, nateralo da ponovo premotam svoj film i prisetim se perioda detinjstva, školskih dana i odrastanja, fakulteta i stajanja na noge. Pronašla sam se u mnogim situacijama, a ne sumnjam da će i mnogi od vas, jer ovaj roman, ili neki njegovi delovi, predstavlja biografiju svih nas. Ali, ono što bih posebno izdvojila jeste da sada malo bolje razumem period u kojem su odrastali moji roditelji i sve one priče koje su mi i sami pričali. I dalje mi je neverovatno, iz ove perspektive kada je sve na dohvat ruke, odrastati u periodu kada su televizori bili crno-beli sa malim brojem kanala i bez daljinskog upravljača, kada su se vesti saznavale slušanjem radija, a novosti iz inostranstva bile dostupe onda kada se neko vrati odnekud.
Pre nego što ovu recenziju privedem kraju, pokušala bih da uradim ono što je Tribuson uradio u samom romanu, a to je da napravim puni krug u mojoj priči i vratim se na početak. Tribuson je svoj roman počeo u 1988. godini, zatim se vratio u 1948. i polako ponovo došao u godinu sa početka romana. Recenziju sam započela osvrtom na naslov dela i sada kad sam skoro došla do samog kraja potrebno je da se vratim na početak jer je ostalo da vam pojasnim razlog zbog kojeg smatram da je naziv romana odličan i da zaista prikazuje ono o čemu roman govori.
Povijest pornografije je naziv jednog dela koje se pominje u ovom romanu - fascikle sa tristotinak stranica koje je Miki Grabar ostavio Stanislavu pre odlaska u Ameriku, u kojem se bavio istorijom pornografije u periodu od 1948. do 1988. godine i to je najverovatnije i razlog zbog kojeg se ova knjiga tako zove, ali ja imam jednu drugu teoriju koju bih ovde želela da iznesem. Pornografija je nešto o čemu se ne govori javno, ali smo svi mi upoznati sa tim terminom i znamo na šta se odnosi. Međutim, koliko god da se sve to stavlja pod tepih, ograničava na 18+ i kasne sate kada većina ljudi spava, mi smo pornografijom, ili nekim njenim vidom okruženi od samog rođenja (nadam se da ste svi vi do sada shvatili da decu ne donose rode). Odrastanje svakog čoveka karakteriše upoznavanje sebe, svojeg tela, prvi poljupci i dodiri, prvo sve. Govoreći o svojem životu, životu najbližih i prijatelja, Stanislav govori i o tom delu života - zaljubljivanju, poljupcima, gledanju filmova za odrasle sa prijateljima, seksualnom sazrevanju. I ma koliko je pornografija reč koju ne smemo spominjati ispred dece (da slučajno ne čuju), ne zaboravite da ukoliko ne bi bilo onoga čiji smo naziv preuzeli od Engleza ta deca ne bi ni postojala. Ukratko, biografija svih nas je kratka istorija pornografije, pa zato smatram da je naslov romana, u kojem se govori o odrastanju sa svime što to odrastanje čini, sasvim prikladan.
Za kraj, sa vama želim podeliti odlomke iz ove divne knjige, koji će vas, nadam se, naterati da što pre odete do najbliže biblioteke i uzmete svoj primerak.
" - Možeš nositi dugu kosu, ali ne dužu od pet centimetara.
- To je kao da si mi rekao da se mogu najesti, ali da ne smijem pojesti više od dva zalogaja - odbrusio sam.
- Boga ti bezobraznog! Opet me učiš pameti - razljutio se stari i tresnuo novinama o stol.
- Šta je, šta se svađate? - ušla je u sobu majka, ponovo zabrinuta.
- Ovaj bezobraznik - pokazao je Franjo na mene - tvrdi da mu ne dajemo dovoljno jesti! Dva zalogaja! Dat ću ti ja dva zalogaja!
Prije no što sam uspio objasniti, majka me odvela u kuhinju, posjela za stol i blago rekla:
- Tata je nervozan. hajde, reci što bi jeo?
- Ali, mama, svađali smo se zbog duge kose...
- Bi li sarmice? Ostale su još dvije od ručka.
- Ali, mama, kažem ti da...
- Dobro, dobro, znam da želiš smršaviti, ali nešto moraš jesti. Evo nešto lagano! Ispeći ću ti jaje sa špekom.
- Mama, nije u tome stvar...
- Ili kruh s paštetom?
- Njega samo šopate - zajamrala je Zvjezdana, koja se upravo pojavila na vratima kuhinje - a ja gladujem!
- Uopće nije stvar u jelu! - viknuo sam.
- Zaboravimo sve sitne nesporazume - svečano će otac, stojeći iza Zvjezdane. - zaboravimo sve jer sam i sam gladan. Ana, bogamu, mogla bi malo rasteretiti gredu na tavanu i skuhati one domaće kobasice."
"S početka sam u televizoru gledao neku vrstu mistične i zavodljive elektronske kištre, nejasne društvene funkcije, da bih mnogo godina kasnije shvatio da je televizijski program zapravo penetracija onog groznog filmskog žurnala u domove ljudi. Filmski žurnal, ili takozvana "predigra", koji su ti vrtjeli baš kad si nakon tri sata užasnog čekanja dobio kartu za Posljednjeg iz plemena Komača, imao je osobitu strukturu. Prvo je išao izvještaj s neke sjednice, gdje su usvojene neke nerazumljive, ali vrlo pozitivne stvari. Zatim se u kratkom filažu pokazao posjet druga Tita i jugoslovenske delegacije nekim stranim zemljama, što bi odmah bilo nadopunjeno izvještajem o tome kako je neka velika fabrika nasmijanih radnika ostvarila velike uspjehe i potukla sve proizvodne rekorde. Nakon toga išao bi sportski uspjeh, ako ga je bilo pri ruci. Recimo, kako smo zabili četiri gola Bugarima, a oni nama jedva tri. I na kraju ("Zucker kommt zu letzt") vijest o tome kako je lavica u nekom našem zoološkom vrtu donijela na svijet zdravo mladunče, kome su brižni čuvari dali ime Milentije ili slično. To da su mu čuvari dali ime imalo je svrhu da se pokaže kako o tim stvarima odlučuju radnici, a ne tamo neke uprave. E sad, kako j nesvjesna raja počela izbjegavati filmske žurnale, pušeći radije u foajeu kinematografa, vlast je smislila televizor i ugurala ga u domove, jer je glavni dio TV programa imao navlas istu strukturu."
" - Ovo je pisao vaš sin - rekla je botaničarka, pokazujući otvorene stranice Uspomena drugu Nikoli, inače direktoru pošte.
- "Kad smo ljetovali na Rabu... ja sam joj..." - sricao je s mukom direktor pošte rukom ispisane rečenice Goginih memoara - "...ja sam joj skinuo gaćice i raširio noge..."
- Eto vidite! - pobjedonosno je rekla botaničarka.
- "A onda sam joj... pogledao knitoris..." - nastavio je čitati drug Nikola.
- Klitoris! - ispravi ga Gogina razrednica.
- Ali, drugarice - isprsi se otac. - Moj sin garantirano nikad nije bio na Rabu!
- Onda laže! Valjda je to radio na nekom drugom otoku"
- "Kako ti je velik ud!" - nastavi čitati direktor pošte. - "Ima valjda više od dvadeset pet centimetara ... bez glavića ... a s njim bome i trideset..."
- Preteruje - reče razrednica.
- Nije - ispravi je Gogin otac. - Znate, još dok je bio mali, mamu i mene brinule su te dimenzije, ali nam je liječnik rekao da je i to u gornjim granicama normale. Što se tiče Raba, to laže. I za žensku laže. Ali, što se tiče dimenzija ...
- No, dobro, dobro, pogledajte dalje.
- "Sred dlačica je imala krasnu malu pićkicu" ...
- Što kažete na to? - pobjedonosno će razrednica.
- Pa, prosto je. Uši ću mu iščupati. Stvarno je prosto...
- I ne samo to! - uskliknula je botaničarka. - On ne zna s kakvim se č piše... piše... vagina!"
"Kad sam kod kuće pričao tati o svemu tome, on je, zadubljen u Ribolovni vjesnik, rekao samo dvije reči:
- Jebeš pjesme!
To je tako revoltiralo moju majku da je morala primijetiti:
- Dok si oblijetao oko mene, tvrdio si da voliš poeziju!
- Dok sam oblijetao oko tebe - rekao je stari - imala si četrdeset manje...
- Šta četrdeset manje? - ustobočila se majka.
- Pa dvadeset godina i dvadeset kila manje."
" - Franjo, stalno se svađamo! Odavno mi nisi rekao ništa lijepo.
- Mona Lisa! - rekao je otac prvu lijepu stvar koja mi je pala na pamet."
"Ja, koji sam s Delonom šibao podravskom magistralom sto pedeset na sat, ubrzo sam izgustirao obiteljske izlete u limuzini Škoda. Čak i kad je otac konačno uspio položiti vozački ispit, i kada se izvještio u vožnji do te mjere da se na ravnom usuđivao raspaliti sedam banki, ja sam izbjegavao otići nekamo s njima, jer su se otac i majka u automobilu neprekidno svađali i nadmudrivali.
- Franjo, jesi li ovog fiću propisno prestigao? - upitala bi tobože ravnodušno majka.
- To nije bio fićo, nego Volkswagen!
- Znam, a jesi li ga pravilno prestigao? Nisi li vozio prebrzo?
- Ana, za majku božju, taj Volkswagen je stajao parkiran.
- Znam. Ali nepravilno, a bila je puna linija.
- Ana, bogamu, pa na ovoj cesti već pet kilometara nema nikakve linije.
Ili pak ovako:
- franjo, pazi, u daljini ti se približava Volkswagen.
- Ana, to nije Volkswagen, nego fićo.
- Znam. Ali, približava se. Ne bi li trebao nešto poduzeti?
- A što, bogamu?Pa, da ne dođe do sudara.
- Zašto bi došlo do sudara?
- Ništa, ništa. ja sam samo rekla. Ako ti to smeta, molim, mogu ja i pešice...
Jednom su se negdje oko Križevaca tako isposvađali oko toga je li na cesti bilo ograničenje od 80 km/h (što je uistinu bilo bespredmetno jer se otac tom brzinom posljednji put vozio kad je vlakom putovao iz Rijeke u Zagreb), da su oboje demonstrativno napustili Škodu i vratili se kući svako svojim autobusom."
"Inače, u ovim teškim vremenima, mama je i dalje držala da sam savršen sin, što je za majku normalno, ali mi je sve više zamjerala jednu stvar:
- Stanislave, imaš trideset šest godina. Zar ti nije vrijeme da se ženiš?
- A s kim, mama?
- O Bože me skloni! Da te samo čula tvoja Sonja, mislim da bi propala u zemlju od stida.
- On se ne želi oženiti jer je brak odgovornost. A za to nema dovoljno hrabrosti. Je li tako? - umiješao se u razgovor otac.
- Kako možeš biti tako siguran? - podigao sam glas.
- Siguran sam jer te poznajem! - odvrati on. - A zbog čegabi drugog izbjegavao brak?
- Zbog hiljadu drugih razloga! Što ako sa, na primjer, peder? - rekoh ljutito.
- Ako si peder! - izdere se otac. - Onda, dakako, ne možeš uzeti Sonju, ali možeš njenog brata, koji je ista takva vucibatina kao i ti."
- "Kad smo ljetovali na Rabu... ja sam joj..." - sricao je s mukom direktor pošte rukom ispisane rečenice Goginih memoara - "...ja sam joj skinuo gaćice i raširio noge..."
- Eto vidite! - pobjedonosno je rekla botaničarka.
- "A onda sam joj... pogledao knitoris..." - nastavio je čitati drug Nikola.
- Klitoris! - ispravi ga Gogina razrednica.
- Ali, drugarice - isprsi se otac. - Moj sin garantirano nikad nije bio na Rabu!
- Onda laže! Valjda je to radio na nekom drugom otoku"
- "Kako ti je velik ud!" - nastavi čitati direktor pošte. - "Ima valjda više od dvadeset pet centimetara ... bez glavića ... a s njim bome i trideset..."
- Preteruje - reče razrednica.
- Nije - ispravi je Gogin otac. - Znate, još dok je bio mali, mamu i mene brinule su te dimenzije, ali nam je liječnik rekao da je i to u gornjim granicama normale. Što se tiče Raba, to laže. I za žensku laže. Ali, što se tiče dimenzija ...
- No, dobro, dobro, pogledajte dalje.
- "Sred dlačica je imala krasnu malu pićkicu" ...
- Što kažete na to? - pobjedonosno će razrednica.
- Pa, prosto je. Uši ću mu iščupati. Stvarno je prosto...
- I ne samo to! - uskliknula je botaničarka. - On ne zna s kakvim se č piše... piše... vagina!"
"Kad sam kod kuće pričao tati o svemu tome, on je, zadubljen u Ribolovni vjesnik, rekao samo dvije reči:
- Jebeš pjesme!
To je tako revoltiralo moju majku da je morala primijetiti:
- Dok si oblijetao oko mene, tvrdio si da voliš poeziju!
- Dok sam oblijetao oko tebe - rekao je stari - imala si četrdeset manje...
- Šta četrdeset manje? - ustobočila se majka.
- Pa dvadeset godina i dvadeset kila manje."
" - Franjo, stalno se svađamo! Odavno mi nisi rekao ništa lijepo.
- Mona Lisa! - rekao je otac prvu lijepu stvar koja mi je pala na pamet."
"Ja, koji sam s Delonom šibao podravskom magistralom sto pedeset na sat, ubrzo sam izgustirao obiteljske izlete u limuzini Škoda. Čak i kad je otac konačno uspio položiti vozački ispit, i kada se izvještio u vožnji do te mjere da se na ravnom usuđivao raspaliti sedam banki, ja sam izbjegavao otići nekamo s njima, jer su se otac i majka u automobilu neprekidno svađali i nadmudrivali.
- Franjo, jesi li ovog fiću propisno prestigao? - upitala bi tobože ravnodušno majka.
- To nije bio fićo, nego Volkswagen!
- Znam, a jesi li ga pravilno prestigao? Nisi li vozio prebrzo?
- Ana, za majku božju, taj Volkswagen je stajao parkiran.
- Znam. Ali nepravilno, a bila je puna linija.
- Ana, bogamu, pa na ovoj cesti već pet kilometara nema nikakve linije.
Ili pak ovako:
- franjo, pazi, u daljini ti se približava Volkswagen.
- Ana, to nije Volkswagen, nego fićo.
- Znam. Ali, približava se. Ne bi li trebao nešto poduzeti?
- A što, bogamu?Pa, da ne dođe do sudara.
- Zašto bi došlo do sudara?
- Ništa, ništa. ja sam samo rekla. Ako ti to smeta, molim, mogu ja i pešice...
Jednom su se negdje oko Križevaca tako isposvađali oko toga je li na cesti bilo ograničenje od 80 km/h (što je uistinu bilo bespredmetno jer se otac tom brzinom posljednji put vozio kad je vlakom putovao iz Rijeke u Zagreb), da su oboje demonstrativno napustili Škodu i vratili se kući svako svojim autobusom."
"Inače, u ovim teškim vremenima, mama je i dalje držala da sam savršen sin, što je za majku normalno, ali mi je sve više zamjerala jednu stvar:
- Stanislave, imaš trideset šest godina. Zar ti nije vrijeme da se ženiš?
- A s kim, mama?
- O Bože me skloni! Da te samo čula tvoja Sonja, mislim da bi propala u zemlju od stida.
- On se ne želi oženiti jer je brak odgovornost. A za to nema dovoljno hrabrosti. Je li tako? - umiješao se u razgovor otac.
- Kako možeš biti tako siguran? - podigao sam glas.
- Siguran sam jer te poznajem! - odvrati on. - A zbog čegabi drugog izbjegavao brak?
- Zbog hiljadu drugih razloga! Što ako sa, na primjer, peder? - rekoh ljutito.
- Ako si peder! - izdere se otac. - Onda, dakako, ne možeš uzeti Sonju, ali možeš njenog brata, koji je ista takva vucibatina kao i ti."
Hvala na čitanju!
Comments
Post a Comment