
Glavni lik romana, pripovedač, nas uvodi u svoj život, ili barem deo života koji provodi na Savi. On je pisac iz Osla, ali je trenutno u Brčkom i plovi na svojoj brodici. Njegov otac, Matori, je teško bolestan i vratio se iz Australije u Brčko sa željom da se približi sinu i popravi zategnuti odnos koji je postojao između njih tokom celog života. Sa ciljem sa to postigne, Matori kupuje veću brodicu koju želi da obnovi i u tome mu pomažu njegov sin i Crnac, pripovedačev prijatelj i rečni krijumčar. Naizgled jednostavan početak krije roman prepun avantura, baš kao romani Marka Twaina.
Jednog jutra, kada se Matori ne vrati iz ribolova, pripovedač kreće u potragu za njim, sluteći da je konačno došao taj dan koji su očekivali, dan kada Matorog više neće biti. Bežeći od stvarnosti poseže za tabletama i džointom uz pomoć kojih ponovo proživljava situacije iz prošlosti. Priča se kao rečni rukavci deli u dva toka - jedan kojim nam pripovedač ispoveda o njegovom odnosu sa ocem, životu u Norveškoj, drogiranju i drugi koji nas zajedno sa propovedačem (Bosancem), Japancem i Norvežaninom vodi na avanturu od Brčkog nizvodno ka Crnom Moru.
Dok sam čitala imala sam utisak da sam sa nekim starim prijateljem koji mi prepričava svoje doživljaje i dogodovštine od trenutka našeg prethodnog viđanja. Sadašnjost i prošlost se menjaju, priče idu napred-nazad, baš kao plovidba rekom, malo uzvodno, zatim priča sama krene nizvodno, da bi se na trenutke zaustavili na nekom od skrivenih mesta na reci. Teme koje se prepliču su raznolike, od odnosa sa ocem, izgubljenosti u životu i potragu za samim sobom, do hedonizma i korišćenja raznovrsnih supstanci, prijateljstva, ljubavi i raskida. Sve se one poput pritoka reke spajaju kako bi stvorile jedan ovako kompleksan tragikomičan roman.
Mnogi smatraju da je roman autobiografski, mada ovu knjigu nećete pronaći među autobiografijama. Bez obzira da li jeste autobiografski ili čista fikcija, ovaj roman odiše iskrenošću, dajući nama, čitaocima, likove koji se ne stide samih sebe, već koji prihvataju sebe onakvim kakvi jesu i predstavljaju nam se kao takvi. Kao i u brojnim stripovima u kojima su negativci tako dobro prikazani da čak postanu dopadljivi, likovi ovog romana vam se možda neće svideti, niti ćete ih voleti, ali sam sigurna da zbog njih nećete ostati ravnodušni. Veoma nesiguran u sebe, željan avantura i u begu stalnom begu od obaveza, pripovedač nije baš dečko-tip, nekog koga bi devojke rado predstavile svojim roditeljima, ali ne može da vam se ne svidi makar malo. Možete i da ne prihvatite način njegovog bega od stvarnosti, ali će se u vama naći neka doza razumevanja i poželećete da se iste sekunde nekom magijom "stvorite" na Savskoj bubi i krenete u rečnu avanturu sa njim.
Sa dozom ironije i situacijama koje se mogu desiti samo u ovim našim državama, Japancem i Norvežaninom kojima je ponekad tako nemoguće objasniti da su "hleb" i "kruh" isto, ali se mora paziti kada se koja reč upotrebljava, sa psom koji se, zbog vokala koji Japanac ne razume, zove Jarane (a ne Jaran) i putovanjem koji traje toliko dugo da, na kraju, postane važnije putovati, a ne stići do krajnjeg cilja, "Tvoj sin Huckleberry Finn" je priča o bosanskom Huckleberry-ju, samo malo starijem. Bežeći na Savu, ovaj Huckleberry dočarava jedan malo poznat svet - svet ljudi vezanih uz reku, vlasnika brodova, ribara, krijumčara, odbeglih ratnih veterana. Spajajući avanturu sa preispitivanjem smisla života, Bekim nam je pružio roman o odnosu oca i sina, ljubavi koja je doživela brodolom, odbijanju da se odraste, ali pre svega roman o ljubavi prema reci.
Hvala na čitanju!
Dok sam čitala imala sam utisak da sam sa nekim starim prijateljem koji mi prepričava svoje doživljaje i dogodovštine od trenutka našeg prethodnog viđanja. Sadašnjost i prošlost se menjaju, priče idu napred-nazad, baš kao plovidba rekom, malo uzvodno, zatim priča sama krene nizvodno, da bi se na trenutke zaustavili na nekom od skrivenih mesta na reci. Teme koje se prepliču su raznolike, od odnosa sa ocem, izgubljenosti u životu i potragu za samim sobom, do hedonizma i korišćenja raznovrsnih supstanci, prijateljstva, ljubavi i raskida. Sve se one poput pritoka reke spajaju kako bi stvorile jedan ovako kompleksan tragikomičan roman.
Mnogi smatraju da je roman autobiografski, mada ovu knjigu nećete pronaći među autobiografijama. Bez obzira da li jeste autobiografski ili čista fikcija, ovaj roman odiše iskrenošću, dajući nama, čitaocima, likove koji se ne stide samih sebe, već koji prihvataju sebe onakvim kakvi jesu i predstavljaju nam se kao takvi. Kao i u brojnim stripovima u kojima su negativci tako dobro prikazani da čak postanu dopadljivi, likovi ovog romana vam se možda neće svideti, niti ćete ih voleti, ali sam sigurna da zbog njih nećete ostati ravnodušni. Veoma nesiguran u sebe, željan avantura i u begu stalnom begu od obaveza, pripovedač nije baš dečko-tip, nekog koga bi devojke rado predstavile svojim roditeljima, ali ne može da vam se ne svidi makar malo. Možete i da ne prihvatite način njegovog bega od stvarnosti, ali će se u vama naći neka doza razumevanja i poželećete da se iste sekunde nekom magijom "stvorite" na Savskoj bubi i krenete u rečnu avanturu sa njim.
Sa dozom ironije i situacijama koje se mogu desiti samo u ovim našim državama, Japancem i Norvežaninom kojima je ponekad tako nemoguće objasniti da su "hleb" i "kruh" isto, ali se mora paziti kada se koja reč upotrebljava, sa psom koji se, zbog vokala koji Japanac ne razume, zove Jarane (a ne Jaran) i putovanjem koji traje toliko dugo da, na kraju, postane važnije putovati, a ne stići do krajnjeg cilja, "Tvoj sin Huckleberry Finn" je priča o bosanskom Huckleberry-ju, samo malo starijem. Bežeći na Savu, ovaj Huckleberry dočarava jedan malo poznat svet - svet ljudi vezanih uz reku, vlasnika brodova, ribara, krijumčara, odbeglih ratnih veterana. Spajajući avanturu sa preispitivanjem smisla života, Bekim nam je pružio roman o odnosu oca i sina, ljubavi koja je doživela brodolom, odbijanju da se odraste, ali pre svega roman o ljubavi prema reci.
Hvala na čitanju!
Sam pisac mi deluje poprilično intrigantno. Još od vremena kad je Vanja na blogu o njemu pisala, znala sam da ga nikako neću promašiti ili beskonačno odgađati. Uskoro će i Sajam knjiga u BG, pa ću videti gde će me reka odneti. Verujem da će mi ove godine na listi biti baš, baš dosta domaćih autora...
ReplyDeletePozdrav, do čitanja!