Skip to main content

DOROTEJ - DOBRILO NENADIĆ

Za razliku od ostalih autora koji su nam, ispisujući stranice istorijskih romana, približili periode devetnaestog i dvadesetog veka - doba brojnih istorijskih i političkih promena, društvenog uređenja, naziva država i velikih ratova, Dobrilo Nenadić nas ovim delom vraća malo dalje u prošlost. Smeštajući radnju svog romana u srednjovekovnu Srbiju autor nas udaljava od modernog društva i sadašnjosti, daje nam jednostavniji vremenski i istorijski okvir u koji smešta svoje likove i omogućava nam da se isključivo posvetimo otkrivanju ljudi, njihovih osobina i međuodnosa. 

Svojim prvencem Dobrilo Nenadić je u srpsku književnost uneo dašak osveženja, a čitaocima je pružio originalan i upečatljiv roman sa nešto drugačijom pisanom formom. Trinaest likova nam kroz svoje misli prenose radnju romana koja počinje onog trenutka kada u njihov život uđe četrnaesta osoba po kojoj je ovo delo i dobilo naziv - Dorotej. Neobičnost pripovedanja se ogleda i u odsustvu dijaloga kojima misli izlaze na površinu i pretvaraju se u izgovorene reči, i time nam je Nenadić ostavio otškrinuta vrata ka njihovim duboko sakrivenim željama i nadama i svemu onome što se skriva u svakom od njih, omogućavajući nam da svakog lika podrobnije upoznamo i otkrijemo njegove, ili njene, prikrivene tajne.

Glavni likovi su monasi jednog manastira u mestašcu srednjovekovne Srbije, kao i vlastelin, njegova žena i pojedine njihove sluge i vojnici. Svaki segment ovog romana donosi nam razmišljanje jednog od njih o događajima koji ih povezuje. Radnja, koja se sastoji od nekoliko glavnih događaja, služi kao pozadina cele priče i okidač koji će pokrenuti određeno ponašanje pojedinih likova i reakciju okoline, započinje Dorotejevim dolaskom u manastir. 

Već od samog početka se da primetiti da je Dorotej drugačiji od svih ostalih, njegovo ponašanje i izgled se ne uklapaju u sliku koju su oni stvorili u glavi i kalup koji su mu namenili. Njegova blaga narav i dobrota, kao i želja da pomogne svim ljudima bez obzira na to ko su i koliko imaju, izdvaja ga od svih i stvara u njima zavist. Za sve njih on je poput ogledala - u njemu vide sve ono što oni sami nisu, a želeli bi biti.  Skala dobrog i lošeg, u kojoj je razlika do njegovog dolaska bila manja, sada se menja, stavljajući njega i sve ostale na dva različita kraja, sa ogromnom razlikom između njih. 

Dorotejev dolazak je baš poput bačenog kamena u vodu - svojim dolaskom on nije u mnogo čemu izmenio živote svih ljudi iz manastira i okoline, ali je dolazak izazvao komešanje i njihove negativne osobne su isplivale na površinu. Naravno, kao i u današnjem svetu, ljudi su prezreli ono što je dobro i lepo, poželeli da se udalje od toga, eliminišu, jer ta njegova dobrota nije govorila samo o njemu, već je jasnije ukazivala na negativnost koji su svi ostali nosili u sebi. Zbog toga njegova ljubav i dobrota nisu mogli preživeti.

Dobrilo Nenadić je ovim romanom, smeštenim u daleku prošlost, ispričao univerzalnu priču. Slika društva stvorena ovim romanom je bezvremenska i nepromenljiva - možemo je preneti u bilo koji vremenski trenutak i dobiti stvarno stanje ljudskog ponašanja, osobina i međuodnosa. Bez obzira na društveni sistem, mesto u kojem žive i način života, ljudi su isti. Barem ono najdublje u njima. Sve vrline i mane, sve ono što nas pokreće, sva ljubav koju osećamo, odnos prema životu i smrti postoji u svima nama. Pitanje je samo šta će prevagnuti, gde ćemo se nalaziti na skali dobra i zla i kojim željama ćemo dozvoliti da okupiraju naše misli i utiču na naše postupke.

"Dorotej" je odličan psihološki roman i odlična kritika društva. Ne morate poznavati srpsku istoriju ili taj istorijski period kako biste ga razumeli. Njegovi likovi su svet u malom - svakog od njih, kao i njihove osobine, možete prepoznati u ljudima koji vas okružuju, koje srećete svakodnevno, pa čak i u vama samima. A Dorotej, kao simbol nečeg nedostižnog, je ona bolja verzija svih nas, koja strpljivo čeka da se pokaže. 

Hvala na čitanju!

Comments

  1. Истина...

    ReplyDelete
  2. Sranje opis ali to je uredu za sranje knjigu

    ReplyDelete
    Replies
    1. Prvo nauči osnove pravopisa pa onda kritikuj ovakva dela...

      Delete
    2. Prvo nauči osnove pravopisa pa onda kritikuj ovakva dela...

      Delete
  3. Dobar opis knjige, taman da primami čoveka da je pročita :)

    ReplyDelete
  4. Sjajno sroceno, knjiga je divna i samim tim je zasluzila ovako divan opis. Zao mi je prostumnih bica koji ovu knjigu ne smatraju citanja

    ReplyDelete
    Replies
    1. *** koji ovu knjigu ne smatraju vrednu citanja

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

OSTRVO - MEŠA SELIMOVIĆ

Ovo je priča o starijem bračnom paru koji nakon penzije napuštaju svoj prethodni dom u gradu i sele se na ostrvo. Bore se sa siromaštvom, praznim životom koji im nije puno dao, neispunjenim željama i strahom od smrti. "-Bojiš li se groblja? Suviše je blizu nas. - Bojim se. A ti? - I ja se bojim. - Čega? - Groblja, smrti, starosti, života." Ivan je taj koji se nada da će mu jednog dana biti bolje. Ne može prihvatiti smrt koja se približava, želje koje još nije ostvario i život koji mu je prošao i kojim nije zadovoljan. Želi da ode ali ne zna kuda i na kraju ostaje tu gde jeste čekajući smrt da dođe.  "Otići ću jednom. Kuda? Ma kuda. Kada? Nikada. Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje prestaje. Ostaje tuga.  Ostaje život." Priča je tako potresna, tako tužna. Volela bih da mogu "ući" u priču, otići na ostrvo i pružiti starcima ruku i reći im reči utehe. Nije kraj do sam...

OČEVI I OCI - SLOBODAN SELENIĆ

Život jednog čoveka sastoji se, između ostalog, i iz velikog broja trenutaka u kojima mora doneti odluku, napraviti izbor. Tim svojim odlukama on bira u kojem pravcu će teći njegov život i kakva će osoba biti.  Ali šta je sa onim što čovek nije mogao sam izabrati, a ipak nosi u sebi čitavog života i što ga na neki način definiše? Ime, nacionalnost i veroispovest ne biramo sami, to nam je rođenjem dato i zavisi samo od izbora naših roditelja i zemlje u kojoj se rodimo ili iz koje su naši preci. Uprkos saznanju da izbor nismo sami napravili kroz život koračamo osvrćući se kada čujemo da neko izgovori ime koje nam je pri rođenju dato, govorimo jezikom koji najbolje razumeju naši sunarodnici , poštujemo običaje i verujemo onako kako su nas učili odmalena. Šta biva onda kada to što jesmo, od samog rođenja, postane preveliki teret za nas, koža iz koje je nemoguće izaći? Glavna tema Selenićevog romana Očevi i oci jeste pripadanje jednom narodu, njegovoj kulturi i mentalitetu, susret dv...