Radnja romana smeštena je na ostrvu. Prati malog (ovo nije njegovo ime, iako ono ostaje nepoznato do kraja), njegovu ženu Dragu i Madonu Markantunovu - staricu o kojoj vode brigu već deset godina. Ostali likovi - Erminija, Tunina, časna sestra Lucija i doktor donose malo živosti u nepromenljivu svakodnevicu malog, ali i sa trenutnim prekidima život malog se svodi na Madoninu brigu i iščekivaju njene smrti.
Madona je u krevetu iz kojeg ne može ustati, smrad i mrtvilo su oko nje. Ona je najstariji stanovnik ostrva i njena pozicija kao plemstva uspostavljena je u prošlom sistemu koji sada živi samo u svesti trenutnih stanovnika ostrva. Preostali stanovnici su uglavnom mlađi od nje pa i sami sumnjaju u postojanje Madone. Pitanju kako je Madona uvek prethodi provera njenog prebivanja na ovom svetu. Ponekag čak i mali mora da se uveri u njeno postojanje ulazeći u sobu i proveravajući da li je još uvek tamo. Madonina borba protiv smrti je i borba protiv novog sistema - zna da njenom smrću prestaje da postoji bilo kakva spona sa nekadašnjim sistemom i nestaju svi podsetnici na prošlost.
"Plač ju je podsećao na gubitke, a sjećanje na njih izazivalo je plač. I to je jedino za što još živi: da oplače svoje posjede, koje obilato preuveličava. I to je jedino čega se još sjeća iz vremena svoje lucidne starosti - ta konfiksacija od prije dvadeset godina, koja ju je onda brzo poremetila. Duh joj odonda baulja samo po krivo izlomljenim predjelima iz mladih dana, među tolikim mrtvima i u bezvremenoj tmuši nepostojećeg."
Na početku romana Draga odlazi u Zagreb i mali ostaje sam sa Madonom. Tada počinje njegovo preispitivanje i ispovest, promišljanje o stanju u kojem se nalazi. Mali je nezadovoljan svojim životom tj. životnom situacijom u kojoj se nalazi i zna da bi mu promena odgovarala, dok s druge strane nema dovoljno jaku želju da tu promenu ostvari. Nalazi se zarobljen na više nivoa - na ostrvu je sa kojeg ne može pobeći i mora voditi računa o Madoni, iako to ne želi. Ima ideje i želje, ali ipak ne radi ništa prema svom nahođenju, već prema željama drugoga tj. Madone.
"Ja se ne čudim mrtvacima što žive pokraj nas i što nas drže u svojoj službi i pokornosti. Čudim se živima, odakle smognu toliko snage u nemoći i u bespomoćnosti, i sebi se čudim i pitam, kako možemo trajati mi ovako."
On je žrtva prošlosti, oseća posledice "starog" sistema u vremenu kada takav sistem više ne postoji, ali on i dalje trpi posledice njegovog delovanja. Tokom čitavog romana u njemu se javlja previranje, borba, ideja o oslobođenju. On zna da ovaj put nije jedini, svestan je svog mučenja, ali ga prihvata, pomalo mazohistički, i trpi, čime postaje junak. Njegovo junaštvo se ogleda u njegovoj žrtvi za drugoga, iako je taj drugi (Madona) praktično jednom nogom u grobu. Malom, bez obzira na njegovu patnju, ta žrtva postaje temelj njegovog identiteta i čini se da, čak i kada bi mogao, ne bi je se odrekao.
"Oslobođenje je samo trenutak privida, ono je uvijek samo koji časak pred nama. Uvijek nam neposredno predstoji, jer smo odgajani u lažnim nadama. A svaki trenutak koji je iza nas, samo je strava od koje bježimo. I zbjeg i improvizacija postaju tako naše utočište životno, jer dok se možemo osvrtati, vjerujemo da smo spašeni. Kad jednom stanemo zadihani i sa zvijezdom spasa na čelu, vidjet ćemo da je opet isti ponor i pred nama i za nama i da je teško živjeti na tijesnu pojasu sadašnjeg trenutka, i da treba opet bježati, i da je svejedno na koju stranu svijeta išli."
Na kraju romana nema raspleta niti obrta - završetak romana je ujedno i njegov početak. Počinje nov Madonin ciklus od 18 dana, pa se priča bezizlazno ponavlja, bez obzira na sva promišljanja i zaključke do kojih je mali došao. Mali i Draga počinju brinuti o Madoni iz osećaja naklonosti i zahvalnosti, i žrtvuju se zbog te odluke, dok na kraju prihvataju tu brigu kao svoj izbor.
"Pogledali smo se Draga i ja. Epifanija! Dolaze deve! Tri kralja ja-ha-hu! Stižu, eto, i tri maga; donose mirisna ulja, donose zlato i tamjan. I budimo, dakle, spremni, jer nastupa darivanje s istoka radi kojega si jutros prevalila trista kilometara, počinje poklonstvo kraljeva od kojega sam strepio svih ovih dana. Počinje novi ciklus po kojemu nas dvoje živimo. Ni mjesečeva mijena, ni gregorijanski tjedan, ni Sunčev krug, nego Madonin Dan, ovulacija, period mističnog zrenja, tromi njihaj našeg neumornog metronoma; od ekskrecije do ekskrecije - to je naš ritam."
Hvala na čitanju!
Comments
Post a Comment