Skip to main content

AUTOBIOGRAFIJA - BRANISLAV NUŠIĆ

Moram priznati da je moj prvobitni plan bio da ovu recenziju preskočim. Ne zato što nemam šta o ovoj knjizi reći, već zato što smatram da je sve ono najbitnije već rečeno, i da bi možda prikazi pojedinih delova ovog izvanrednog dela bili dovoljni da svi oni do čijih ruku ova knjiga još nije došla odmah pohitaju u potragu za istom. Ali onda sam uhvatila sebe u razmišljanju o tome šta bih ja, da imam iole talenta za pisanje na ovakav humorističan način, izdvojila iz svog života i stavila na papir. Iskreno, ukoliko ste ikada obratili pažnju na sebe ili ljude kojima ste okruženi, primetili biste, poput mene, da se svi mi rado prisećamo onih delića naših života koji su ispunjeni nekom dosetkom, šalom ili neugodnom situacijom u kojoj smo se našli, koja nas je naučila pameti ili iz koje smo izvukli deblji kraj. Sve te trenutke rado prepričavamo, pokušavajući da se prisetimo najsitnijih detalja i koristeći reči kojima bismo sve to dočarali drugima, uvlačeći ih u našu priču i izazivajući u njima znatiželju, ushićenje i, na kraju, grleni smeh. Stoga nas i ne treba čuditi što je Branislav Nušić, najbolji i najpoznatiji srpski komediograf, izabrao baš takve situacije iz svog života i uvrstio u svoju autobiografiju koju imamo prilike danas čitati.

Kao i svaka druga autobiografija, ova knjiga sastoji se iz kratkih sažetaka najvažnijih delova  Nušićevog života. Istu započinje rođenjem jer, kako je i sam naveo, to je najprirodniji početak. Kroz 24 poglavlja Nušić nas vodi kroz pojedine etape svog života, zadržava se malo duže u školi, stavljajući akcenat na sve one školske predmete koji su mu zadavali glavobolje, da bi nas kasnije upoznao sa svojim ljubavima, sve do njegove trinaeste i poslednje ljubavi - njegove žene. Na samom početku objašnjava kako čovek posle ženidbe i nema autobiografiju, pa mi čitaoci možemo samo pretpostaviti kakvim je simpatičnim i duhovitim scenama ispunjen ostatak njegovog života, i to baš onaj u kojem su nastala sva ona dela koja rado čitamo, i koji su podloga za predstave i filmove koje rado gledamo. 

U Piščevom predgovoru, koji je neophodan za razumevanje teksta, Nušić pokušava da nam objasni zbog čega se primio ispisivanja autobiografije, kada je poznata činjenica da svi važni ljudi imaju iz sebe biografe koji to rade umesto njih. Poznato je, takođe, i to da prilikom nastanka svih tih biografija mnoge činjenice postanu izmenjenje, budu izostavljenje i da sve ono što pojedini ljudi pokušaju prikriti tokom svog života izađe na videlo. Iz tog razloga, ali i zbog raznih hajki, kritika i društvenog negodovanja, Nušić je odlučio da je baš on najkvalifikovaniji da iznese svoj život pred javnost i to na način koji je baš njemu svojstven.

Nekoliko prvih poglavlja posvetio je prvim godinama svog života, u kojima deli sa nama anegdotu oko pogrešnog tumačenja godine njegovog rođena, svoj nagon da ima jednu prebijenu nogu, jer je, eto, rođen baš iste godine kada je umro Vuk Stefanović Karadžić, razočaranje što se, sticajem nesrećnih okolnosti, rodio kao sin siromaha, zabunu koja je nastala prilikom samog rođenja te se, krivicom stare babice, u prvih nekoliko sati njegovog života smatralo da je ženskog roda. Simpatičnom pričom o običaju kada dete prohoda, koji je postojao tada i tokom kojeg ga je brat lišio novčića, Nušić objašnjava nedostatak novca u svom životu. Raznorazne situacije i dečiji nestašluci odlično dočaravaju njegovu divlju prirodu, a pitanja koja je postavljao kao mali su već tada ukazivala na njegovu domišljatost i pronicljivost.

S obzirom da je period školovanja obuhvatao značajan deo života opisanog u "Autobiografiji" ne treba nas ni čuditi što joj je posvetio toliko poglavlja, zaustavljajući se na pojedinim predmetima i dočaravajući nam način na koji su tada učenici dolazili do saznanja o svetu u kojem žive i pripremali se za sam život. Školovanje je za Nušića, kako i za ostalu decu bila borba za samoodržanje i opstanak, ponavljanje razreda nešto normalno, a sticanje diplome znak dostizanja zrelosti. Na srednju školu je gledao kao na period gde čovek izgubi najbolje godine života, ali bez obzira na to dao nam je priliku da se makar na kratko nađemo u školskoj klupi, ne nužno onoj magarećoj, i pristustvujemo časovima, hrišćanske nauke, srpskoga jezika, stranih, ali i mrtvih jezika, geografije, matematike, fizike, hemije, i ostalih prirodnih nauka.

Iako su se ljubavi, posebno one dečije dešavale paralelno sa školom, Nušić im je dao posebno mesto, ukazujući nam da put do one poslednje, trinaeste, nikako nije bio lagan. Učeći na početku od drugih, Nušić je tokom svog burnog ljubavnog perioda pokušao samoubistvo palidrvcima, dobio batine od svojih roditelja, prepisivao ljubavne romane dva puta, pisao pisma ispunjena istim onim interpunkcijskim znacima koji su mu u školi zadavali muke, iskusio poljubac, postao deo ljubavnog trougla iz kojeg je uspeo nekako pobeći, u pantalonama i bez batina.

Kako život nije ispunjen samo smehom, dogodovštinama i potragom za pravom ljubavi, Nušić nas na to podseća osvrćući se i na periode provedene u tamnici, zbog njegove druge i poslednje pesme u životu. U vojsci je naučio da ne misli, da se ravna i ide u korak, pozdravlja i nosi pušku, i da sve to nikada ne zaboravi jer odlazak iz vojske ne znači da će vojska na njega zaboraviti. Napokon, nakon tamnice, uskače u novu fazu života - brak, u kojem koristi svo prethodno stečeno znanje - disciplinu, bezuslovnu poslušnost i gledanje života kroz prozor bez učestvovanja u istom.  

Bez Pogovora u kojem se Nušić miri sa sadržinom poslednje glave života i obavlja sve neophodne pripreme kako bi publika, koja čeka kraj predstave, mogla ići kući, ova "Autobiografija" ne bi bila završena. A ako ste i vi pripadnik sveta s kojim je Nušić celog života zbijao šale, pa sada ne verujete da njega zaista nema, pročitajte intervju koji vas može ubediti u suprotno - njega zaista nema više-

Svojom "Autobiografijom" Nušić je pokušao da iz svog ugla predstavi život jednog pisca u to doba i dokazao da je majstor humorizma. Svakako jedna od neobičnijih autobiografija, ova nam umesto silnih podataka, datuma, mesta i imena donosi slike iz života u kojima se svi možemo pronaći, i koje nas vraćaju u naše detinjstvo i mladost i podsećaju na naše školske i ljubavne anegdote. Pored urnebesnih situacija i neočekivanih obrta koje zasmejavaju čitaoca od prve do poslednje stranice, ova humoristična knjiga sadrži i njegova ozbiljna zapažanja o životu, ljudima i njihovim odnosima, i predstavlja, između ostalog, i pravu kritiku školstva, društva i države. 

Ova nešto duža recenzija, nastala je kao želja da vam približem ovu knjigu, a da vam pritom ne odam sve pojedinosti. Ma koliko vam se sada učinilo da sam vam otkrila apsolutno sve što se u njoj nalazi, tek onda kada počnete sa čitanjem uvidećete koliko je tu sitnica, detalja, likova, razgovora, šala, dosetki i skrivene kritike, i da bi mi barem još jedno desetak ovakvih podužih tekstova bilo potrebno da sve to navedem. Sada, da završim ovoj već dugačak opis knjige, uputiću vam reči kojima i sam Nušić završava ovo delo:

"Zbogom i hvala na pažnji!".

(Ukoliko vam se dopala ova recenzija, knjigu želite pročitati i ne smeta vam da ona bude u elektronskom obliku, dovoljno je da kliknete OVDE i uživate u čitanju.)

Hvala na čitanju!

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

OČEVI I OCI - SLOBODAN SELENIĆ

Život jednog čoveka sastoji se, između ostalog, i iz velikog broja trenutaka u kojima mora doneti odluku, napraviti izbor. Tim svojim odlukama on bira u kojem pravcu će teći njegov život i kakva će osoba biti.  Ali šta je sa onim što čovek nije mogao sam izabrati, a ipak nosi u sebi čitavog života i što ga na neki način definiše? Ime, nacionalnost i veroispovest ne biramo sami, to nam je rođenjem dato i zavisi samo od izbora naših roditelja i zemlje u kojoj se rodimo ili iz koje su naši preci. Uprkos saznanju da izbor nismo sami napravili kroz život koračamo osvrćući se kada čujemo da neko izgovori ime koje nam je pri rođenju dato, govorimo jezikom koji najbolje razumeju naši sunarodnici , poštujemo običaje i verujemo onako kako su nas učili odmalena. Šta biva onda kada to što jesmo, od samog rođenja, postane preveliki teret za nas, koža iz koje je nemoguće izaći? Glavna tema Selenićevog romana Očevi i oci jeste pripadanje jednom narodu, njegovoj kulturi i mentalitetu, susret dveju

KNJIGA O MILUTINU - DANKO POPOVIĆ

" Knjiga o Milutinu " je najpoznatije delo Danka Popovića, kojim je skrenuo pažnju na sebe i svoj rad, ali kojim je takođe, na jedan jezgrovit način, iz potpuno novog ugla, dočarao period od oko 40 godina, stanje u državi, društvene promene i uticaj svega ovoga na život malog čoveka - šumadijskog seljaka. Dajući Milutinu reč i mogućnost da izrazi svoje mišljenje, stavove i negodovanja, Popović ukazuje na skrivenu i neizrečenu sliku ratova, na heroje i njihov pravi put do ordena na grudima, na njihovu nesreću i gubitke koji nisu uvršteni u pobedu koja se slavi.  Mnogo godina nakon 1914. godine i početka Prvog svetskog rata, pokušavajući da prekrati vreme u zatvoru, Milutin se mislima vraća na dan kada su zvona zvonila sa svih strana i pozivala ljude u rat. On, glavni protagonist i pripovedač ove knjige, priseća se trenutaka koji su obeležili njegov, ali i živote mnogih drugih. Povratkom u prošlost i pripovedanjem svih događaja koji su usledili nakon tog dana, on pokušava