" Zaista, kako nastaju priče? Vjerujem da to pitanje postavljaju sebi mnogi pisci, iako većina izbjegava odgovor. Zašto? Možda zato što ne znaju odgovor, a možda i zato jer se boje da će se ponašati poput onih liječnika koji u razgovoru s pacijentima koriste isključivo latinske nazive (istina, takvih je sve manje!), ne bi li nad pacijentom ostvarili prednost (koju ionako imaju) i zadržali ga u inferiornu položaju (u kojemu se pacijent ovako ili onako nalazi). Zato pisci radije sliježu ramenima i dopuštaju čitaocima da vjeruju kako priče rastu poput korova, što je možda i bolje. "
Ovako počinje "Lisica" Dubravke Ugrešić. Njena priča o tome kako nastaju priče je kombinacija autobiografije, eseja, putopisa, romana, humora. Iz svog života izvlači fragmente koji joj možda mogu pomoći u otkrivanju nastanka priče. Ona je kao lisica, na sebe navlači maske studentkinje, predavača, ljubavnice i bake. Pričom nas vodi preko Rusije u daleki Japan, obilazi Napulj, govori o Americi, voli u Hrvatskoj. Preispitujući sebe o tome šta je književnost i kako neka priča nastaje, dovodi i nas, čitaoce, u tu istu poziciju.
"Lisica je utelovljenje lukavosti i izdaje. Ako se duh lisice useli u čovjeka, rod tog čovjeka je proklet. Lisica je totem pisaca."
Svojim pisanjem Dubravka navodi na razmišljanje. Opuštanje kao da nije dopušteno, već je i mene, čitaoca, navela da krenem u potragu o nastanku priča. Zanimljivo je to što je ona, kao književnik i pisac, postavila pitanje koje možda sami čitaoci trebaju postaviti i ispitati: Kako nastaju priče? Međutim, iako je knjiga izazovna i ne dozvoljava čitaocu da bude pasivan, istovremeno je i pitka i divnim načinom pisanja ne prestaje da izaziva radoznalost čitaoca.
Ova priča o traženju odgovora je, rekla bih, neobična. Od dela kada nas Dubravka upoznaje sa Borisom Pilnjakom i ruskim piscima XX veka, Nabokovim, Levinom. Do dela kad se vraća u svoju prošlost i prikazuje nam svoje prava osećanja i slabosti kao pisca i kao osobe. Pokušava da otkrije koliku ulogu geografija tj. mesto radnje imaju u pričanju priče, da li je vrednost književnog stvaralaštva jednog pisca ili fama oko njegovog imena ono što privlači čitaoce i da li se današnji sajmovi knjiga razlikuju od srednjovekovnih vašara. Da li se pojedini žanrovi književnosti dele na muške i ženske, da li "djevojčice" pišu samo ljubavne romane a da li su zapisi iz podzemlja rezervisani za muškarce. Otkriva da je ponekad je čak i dovoljno biti nečija fusnota kako bi bio zapamćen.
"Tu sam negdje osetila da se i moja priča o tome kako nastaju priče savila u prsten i vratila na svoj početak, slična lisici koja je izmorena igrom prilegla da se odmori, i sada pospano žmirkajući pada u san. U snu slatko siše vršak vlastita repa kao beba svoj prst."
Kupovinom knjige nisam znala šta je to što me čeka "unutra". Do trenutka kada sam otvorila knjigu i pročitala prvu rečenicu, živela sam u neznanju. Dopustila sam da mi sama Dubravka kaže to što želi bez nepotrebnog uplitanja drugih ljudi. I nisam se pokajala. Bilo je pravo osveženje odvojiti se od svih priča, prestati biti samo čitalac, obući lovačko odelo i krenuti u lov na lisice.
Hvala na čitanju!
Comments
Post a Comment