Skip to main content

Prvih 365 dana

Ovih godinu dana je proletelo za čas. Imam utisak da je juče bio novembar 2017. godine kada sam sagledavala svoj spisak pročitanih knjiga i planirala šta je to što bih mogla uglaviti u preostalih 30 i više dana koliko je ostalo do kraja godine. Ono što me je zapanjilo i predstavljalo na neki način čitalački poraz jeste činjenica da od svih četrdesetak naslova i autora nijedan nije bio domaći. Sa polica me je posmatrao Andrić i njegovi romani koje sam silno želela da pročitam ponovo, Meša Selimović i njegov "Derviš i smrt"  koji mi je drag iz jednog posebnog razloga (ali o tome nekom drugom prilikom) i još nekoliko knjiga koje premeštam s jednog mesta na drugo u nadi da ću ih jednog dana pročitati. 

Iako u svetu postoji toliko dosupnih listi za čitanje, sa raznovrsnim brojem uključenih knjiga, žanrovima i tematikama, kao i knjiških klubova koji su posvećeni čitanju određenih knjiga, potraga za nečim sličnim kada su u pitanju domaći autori me je odvela u slepu ulicu. Poneka lista postoji, klubovi povremeno uključe i nekog domaćeg autora, ali nekog ko je posvećen isključivo njima nisam pronašla. Tada je nastala ideja za ovim blogom i čitavim konceptom knjiga meseca i biografija. Želela sam da unapredim samu sebe kao čitaoca, ali istovremeno pružim i drugim ljudima šansu da mi se pridruže na tom putu, jer sam sigurna da ta ogromna količina naslova svetske književnosti, koja raste iz dana u dan, ne udaljava samo mene od onoga što naša književnost već ima i što nam nudi svakim novim danom.

Ideju koja je nastala je bilo potrebno realizovati kako ne bi ostala samo to - ideja, ali već na samom početku realizacije pojavio se ogroman problem - kako nazvati blog i dati mu prepoznatljivo ime koje će ga predstavljati u pravom duhu. Nije bilo sumnje da treba imati neke veze sa Andrićem, jer je on autor koji je svima poznat, čija se dela rado čitaju i koji je postigao ono što nikome sa ovih prostora do sada nije pošlo za rukom - postao je dobitnik Nobelove nagrade. I onda podatak da je baš 10. decembra 1961. godine održao govor prilikom preuzimanja nagrade, koji sam za sebe predstavlja jednu celinu sa važnom porukom koju nosi, bio ključan u odabiru tog datuma kao dana kada trebam početi svoju priču i dati joj naziv - O priči i pričanju.

Sve ono što je nastalo od tog dana je postalo sastavni deo ovog bloga, Instagram i Facebook profila. Svaka pročitana knjiga mi je pokazala da je odluka da se makar na određeni period udaljim od onoga što svet nudi (ne u potpunosti, naravno) bila prava i da time nisam izgubila ništa, već naprotiv dobila mnogo više. Čitajući knjige koje govore o mestima koje poznajem, o ljudima i ljudskom mentalitetu koji mi nije stran i u kojem se i sama prepoznajem izazivao je u meni toliko emocija koje je ponekad bilo teško kontolisati. Bilo je smeha, knedli u grlu koje je bilo jako teško progutati, samospoznaje koju treba prihvatiti. Recenzije koje su usledile nakon čitanja su zaista bile pravi izazov jer pisanje nije moja profesija i izraziti sopstvenu misao na jedan razumljiv i celovit način je iziskivalo dosta promišljanja, pisanja i brisanja i sedenja ispred računara. Možda bih neke sada napisala na drugačiji način, bolje, ali ću ih ostaviti takve, nepromenjene, jer su one zaista odraz mojih tadašnjih misli.

Moram priznati da me je ova obaveza zaista naterala da pročitam te knjige koje su samo stajale na polici, a nakon toga i neke nove. Međutim, ono što je dalo mnogo veći smisao celoj ovoj priči jeste svi vi. Vi koji ste tu od početka ili koji ste se priključili nekad kasnije, vi koji ste prihvatili ovu ideju, ovu koncepciju i želju, vi koji ste mi svojim komentarima i lepim rečima pokazali da je ovo nešto što vam se dopada. Vaša podrška je ta koja me svakog dana tera da dam sve od sebe kako bi ono što vam nudim bilo kvalitetnije i na šta biste trebali izdvojiti delić svoga dragocenog vremena. Ova priča mi je omogućila da vas upoznam, razmenim sa vama misli, želje i nade i otkrijem da je ovaj svet pun predivnih ljudi.

Ali ovde nije kraj, priča se mora nastaviti jer postoji toliko autora o kojima još uvek nismo imali priliku da govorimo i još više dobrih knjiga za čitanje. Ovo je samo trenutak koji želim zapamtit, rođendan jedne ideje koji želim proslaviti, jer smatram da osim onih naših rođendana kada slavimo to što smo još uvek tu, potrebno je proslavljati i ovakve rođendane. Oni su potvrda da naš rad nije bio uzaludan, da smo proteklih 365 dana proveli radeći na nečemu što nam možda donosi dozu radosti i što nas je naučilo nečemu novom i, u krajnjem slučaju, otkrilo neku našu novu stranu i donelo nam neka nova iskustva i nove ljude u život. 

Hvala na čitanju!

Comments

  1. Replies
    1. Ja se pre svega izvinjavam na ovoliko zakasnelom odgovoru, zaista ne znam kako mi je komentar promakao.
      Hvala!!! Hvala na čitanju, druženju i komentaru.

      Delete
  2. Cestitke na divnoj ideji i jos divnijoj realizaciji. Neko ko mene inspirise da se uhvatim u kostac sa "Kiklopom", imace vazda kredita 😍 Hvala na divnom tekstu, sjajnim podsecanjima i preporukama, i sa zeljom da nas stalno i iznova (ali bez obaveze, sto bi rekla @zivim_obilje_knjiga) iznenadjujes i nadahnjujes

    ReplyDelete
    Replies
    1. Još jednom se izvinjavam na zakasnelom komentaru. Ovo je samo dokaz da postoji još toliko toga što moram naučiti :)
      Ovde ću ti se još jednom zavaliti na svim divnim komentarima koji mi izmame osmeh i daju vetar u leđa :) Veoma se radujem što te je moj profil doveo do Kiklopa, a ja se nadam da ću uskoro naići na još neku knjigu koja može postati "novi Kiklop".

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

OČEVI I OCI - SLOBODAN SELENIĆ

Život jednog čoveka sastoji se, između ostalog, i iz velikog broja trenutaka u kojima mora doneti odluku, napraviti izbor. Tim svojim odlukama on bira u kojem pravcu će teći njegov život i kakva će osoba biti.  Ali šta je sa onim što čovek nije mogao sam izabrati, a ipak nosi u sebi čitavog života i što ga na neki način definiše? Ime, nacionalnost i veroispovest ne biramo sami, to nam je rođenjem dato i zavisi samo od izbora naših roditelja i zemlje u kojoj se rodimo ili iz koje su naši preci. Uprkos saznanju da izbor nismo sami napravili kroz život koračamo osvrćući se kada čujemo da neko izgovori ime koje nam je pri rođenju dato, govorimo jezikom koji najbolje razumeju naši sunarodnici , poštujemo običaje i verujemo onako kako su nas učili odmalena. Šta biva onda kada to što jesmo, od samog rođenja, postane preveliki teret za nas, koža iz koje je nemoguće izaći? Glavna tema Selenićevog romana Očevi i oci jeste pripadanje jednom narodu, njegovoj kulturi i mentalitetu, susret dveju

AUTOBIOGRAFIJA - BRANISLAV NUŠIĆ

Moram priznati da je moj prvobitni plan bio da ovu recenziju preskočim. Ne zato što nemam šta o ovoj knjizi reći, već zato što smatram da je sve ono najbitnije već rečeno, i da bi možda prikazi pojedinih delova ovog izvanrednog dela bili dovoljni da svi oni  do čijih ruku ova knjiga još nije došla odmah pohitaju u potragu za istom. Ali onda  sam   uhvatila sebe u razmišljanju o tome šta bih ja, da imam iole talenta za pisanje na ovakav humorističan način, izdvojila iz svog života i stavila na papir. Iskreno, ukoliko ste ikada obratili pažnju na sebe ili ljude kojima ste okruženi, primetili biste, poput mene, da se svi mi rado prisećamo onih delića naših života koji su ispunjeni nekom dosetkom, šalom ili neugodnom situacijom u kojoj smo se našli, koja nas je naučila pameti ili iz koje smo izvukli deblji kraj. Sve te trenutke rado prepričavamo, pokušavajući da se prisetimo najsitnijih detalja i koristeći reči kojima bismo sve to dočarali drugima, uvlačeći ih u našu priču i izazivajući u

KNJIGA O MILUTINU - DANKO POPOVIĆ

" Knjiga o Milutinu " je najpoznatije delo Danka Popovića, kojim je skrenuo pažnju na sebe i svoj rad, ali kojim je takođe, na jedan jezgrovit način, iz potpuno novog ugla, dočarao period od oko 40 godina, stanje u državi, društvene promene i uticaj svega ovoga na život malog čoveka - šumadijskog seljaka. Dajući Milutinu reč i mogućnost da izrazi svoje mišljenje, stavove i negodovanja, Popović ukazuje na skrivenu i neizrečenu sliku ratova, na heroje i njihov pravi put do ordena na grudima, na njihovu nesreću i gubitke koji nisu uvršteni u pobedu koja se slavi.  Mnogo godina nakon 1914. godine i početka Prvog svetskog rata, pokušavajući da prekrati vreme u zatvoru, Milutin se mislima vraća na dan kada su zvona zvonila sa svih strana i pozivala ljude u rat. On, glavni protagonist i pripovedač ove knjige, priseća se trenutaka koji su obeležili njegov, ali i živote mnogih drugih. Povratkom u prošlost i pripovedanjem svih događaja koji su usledili nakon tog dana, on pokušava